Smjesu napraviti od 2dl mlake vode, 1 šolje speltinog brašna, malo soli, 1 supena kašika praška za pecivo, 1 kafena kašičica sode bikarbone.
Palačinke peći na zagrijanoj teflonskoj tavi na laganijoj temperaturi. Mjera za jednu palačinku je jedna supena kašika smjese.
Premazati domaćim džemom ili medom, ukrasiti suvim i orašastim voćem.
Kuvana pšenica može biti odlična užina. Bez zaslađivanja, samo dodati kašiku mljevenih oraha i šaku suvog voća (grožđice, brusnice, smokve, datulje ili šljive).
Tijesto:
Preliv:
Izrađeno tijesto odmah oklagijom razvući i staviti na pek papir u tepsiju da odstoji oko pola sata na sobnoj temperaturi.
Za to vrijeme napraviti preliv od 1dl maslinovog ulja, malo soli, 2 čena sitno sjeckanog bijelog luka i prstohvata ruzmarina. Premazati tijesto i blago utisnuti prstima sjeckane masline i sušeni paradajz. Količine staviti po želji.
Ostaviti još 15-tak min da odstoji pa peći 20-tak min na 200°C.
Prijatno!
U 1dl mlakog mlijeka staviti 20g svježeg kvasca i kašicicu šećera. Nakon 5 min u to dodati 2 kašičice soli, 2dl jogurta,180g kisele pavlake, 1 jaje, 50g otopljenog putera i oko 700g speltinog brašna. Izraditi tijesto i odmah ga oklagijom rastanjiti na debljinu od 5mm u obliku pravougaonika. Isjeći na trakice širine 1cm, premazati umućenim i posoljenim bjelancetom pa preko toga posuti susam ili kim. Trakice možete ravno prenijeti na pek papir u tepsiju ili ih uvrtati da budu u obliku spirale. Peći na 200 stepeni 20-tak minuta. Ovu mjeru slobodno mođete prepoloviti jer se dobije veća količina.
Idealno uz namaz od leblebija!
Na malo ulja izdinstati luk i mrkvu, kad omekšaju dodati isjeckane komadiće tikve, posoliti i naliti vodom tek toliko da prekrije povrće. Kuvati dok tikva ne omekša. Prohladiti, povrće prenijeti u blender, izblendati, gustinu podesiti ostatkom supe. Podesiti začinima ukus a nakon serviranja u tanjiru, dodati kašičicu pavlake i ulja sjemenki tikve, posuti suvim peršunom.
Podrazumijeva se žuta ili žuto-narandžasta vrsta, koju nađete.
Višak tikve ne bacajte, isjeckajte i obavezno u zamrzivač spremite.
2 patlidžana srednje veličine peći na pek papiru u rerni 20-tak min na 180 stepeni. Kad se ohlade, oguliti ih i isjeckati. Staviti u blender, dodati 2 kašike maslinovog ulja, 2 supene kašike tahini paste, 2 čena bijelog luka, malo ljute paprike, so biber, peršun. Izblendati. Korigovati ukus začinima po želji. Pred sreviranje preliti sa kašičicom maslinovog ulja.
Izraditi tijesto od: 200g raževog brašna, prstohvat soli, 2 kašičice praška za pecivo, 1 dl mlake vode, 1 cijelo jaje i 1 žumance. Odmah tijesto rastanjiti oklagoijom u krug ili u dva manja kruga ako želite manje kiflice, premazati tahini pastom u debljem sloju ili kikiriki puterom pa posuti sa mljevenim bademom ili kikirikijem. Isjeći krug na 8 trokutastih dijelova, urolati u oblik kiflice, premazati umućenim bjelancem i krupnije sjeckanim bademima.
Za slađu verziju tahini pomiješati sa medom.
Peći na 190 stepeni oko 25 min.
Očišćenu svježu ili zamrznutu pastrmku premazati mješavinom maslinovog ulja, soli, bibera, peršuna i isjeckanog bijelog luka. Peći na pek pairu u rerni ili u foliji na roštilju. Služiti uz grilovano povrće, tikvice, patlidžan, paradajz.
Šolju leće isprati pod mlazom vode i ostaviti u vodi preko noći.
Na malo ulja izdinstati luk i mrkvu, dodati ocijeđenu leću i preliti novom količinom vode, začiniti sa soli i biberom. Kad se skuva gustinu podesiti paradajz pireom, bez zapržavanja. Dodati suve začine po želji.
Leća je bogat izvor biljnih proteina. Brzo se priprema za razliku od drugih mahunarki, pasulja, leblebija i sl.
Dobar je izvor složenih ugljenih hidrata, nerastvorljivih biljnih vlakana, prebiotika, minerala kalijuma, željeza, cinka, magnezijuma, fosfora i kalcijuma.
Odlična namirnica za dijabetičare, osobe sa kardiovaskularnim bolestima i povišenim masnoćama u krvi kao i gojazne osobe.
Ispeći dvoje jaja prethodno izmiješanih sa 100g svježeg sira. Posebno izdinstati paprike sa bijelim lukom. Servirati sa zelenom salatom i kukuruzom.
Acne vulgaris su jedno od najčešćih dermatoloških stanja, posebno među adolescentima, a pogađaju oko 10% svjetske populacije.
Faktori koji doprinose razvoju akni su na prvom mjestu genetski, zatim hormonske promjene, posebno u pubertetu i trudnoći, odeđeni lijekovi, stres itd.
Karakteriše ih povećana proizvodnja sebuma iz lojnih žlijezda, začepljene pore, upalni procesi, proliferacija keratinocita. Mogu biti posledica prisutne inzulinske rezistencije, hiperandrogenizma, sindroma policističnih jajnika i drugih manje poznatih stanja i bolesti.
Pored fizički vidljivih promjena na koži, prisutan je i psihološki faktor koji može biti jako štetan, tim više ako akne traju godinama.
Veza između ishrane i akni bila je kontroverzna, ali novija istraživanja pokazuju da ishrana može odigrati značajnu ulogu u razvoju akni.
U nastavku će biti opisano par namirnica koje najčešće mogu dovesti do pojave akni.
Efekat prostih šećera na pojavu akni se objašnjava naglim povećanjem glukoze u krvi što dalje dovodi do povećanja inzulina. Visoke koncentracije inzulina u stanju natašte i/ili nakon obroka mogu pogoršati akne povećavajući proliferaciju bazalnih keratinocita. Inzulin takođe podstiče sintezu androgena, muških polnih hormona, što dovodi do visoke proizvodnje sebuma (4) dok inzulinska rezistencija povećava upalne odgovore unutar samog komedona. (5)
Jedno istraživanje je pokazalo da su ljudi koji su često konzumirali dodane šećere imali 30% veći rizik od razvoja akni, dok su oni koji su redovno jeli torte i kolače imali 20% veći rizik. (12)
S druge strane, dijete s niskim glikemijskim indeksom, koje dramatično ne povećavaju šećer u krvi ili nivo inzulina, povezane su sa manjom pojavom akni.(13)
Poznato je da mlijeko povećava nivo inzulina, neovisno o njegovom učinku na šećer u krvi, što može pogoršati stanje akni.
U meta analizi iz 2019. godine pronađen je pozitivan odnos između konzumiranja mlijeka, punomasnog, nemasnog i obranog, i pojave akni. Naprotiv, nije uočena značajna povezanost između konzumiranja jogurta/sira i nastanka akni. (1)
Studija iz 2020. godine je pokazala da je konzumacija mlijeka, zašećerenih napitaka te masnih proizvoda i slatkiša takođe povezana s pojavom akni kod odraslih. (2)
Adebamowo i saradnici su našli pozitivnu vezu između unosa obranog mlijeka i akni što sugeriše da obrano mlijeko sadrži hormonalne sastojke ili faktore koji utiču na endogene hormone, u dovoljnim količinama da imaju biološke učinke na potrošače.(3)
Nekoliko istraživanja svjedoči u korist pozitivne veze konzumiranja ove vrste hrane i pojave akni.
Studija iz 2010. godine pokazuje da je ishrana bogata mastima povezana s 43% povećanim rizikom od razvoja akni dok redovno konzumiranje brze hrane povećava rizik za 17%.(14)
Visok unos omega-6 masnih kiselina povećava rizik za nastanak akni dok hrana bogata omega-3 masnim kiselinama (riba, maslinovo ulje, orašasti plodovi) potiskuje proizvodnju upalnih medijatora s terapijskim učinkom na akne, posebno DHA i γ-linolenska kiselina.(6)
Studija objavljena u časopisu Lipids in Health and Disease otkrila je da su ljudi koji su svakodnevno uzimali omega-3 i antioksidativne suplemente mogli smanjiti svoje akne i poboljšati svoje mentalno zdravlje. (9)
Studija na više od 500 pacijenata u dermatološkim klinikama pokazala je da su oni koji su jeli ribu barem jednom sedmično imali 32% manju vjerovatnoću da će imati umjerene do teške akne.(10)
Nekoliko istraživanja povezalo je konzumiranje čokolade s povećanim rizikom od razvoja akni vjerovatno zbog posljedične hiperglikemije i hiperinzulinemije a postoji mogućnost da povećava reaktivnost imunog sistema na bakterije koje uzrokuju akne.
Nađeno je da su muškarci skloni aknama, koji su konzumirali 25 grama 99% tamne čokolade dnevno imali povećan broj lezija od akni nakon samo dvije sedmice.
Najčešće ga koriste sportisti kao dodatak ishrani za povećanje mišićne mase. Bogat je izvor aminokiselina leucina i glutamina koje ubrzavaju rast i dijeljenje ćelija kože, što može pridonijeti stvaranju akni. Takođe aminokiseline povećavaju nivo inzulina u krvi što utiče na akne, kako je ranije pojašnjeno.
Dalje, potrošnja slane hrane bila je značajno veća među pacijentima s aknama u odnosu na ispitanike bez akni, pa je konzumacija slane hrane bila mogući faktor u razvoju akni.(7)
Takođe, smanjenje nivoa cinka u serumu kod pacijenata s aknama ukazuje na ulogu cinka u njihovoj patogenezi.(8)
Nutritivni izvori cinka su sjemenke bundeve, indijski orasi, govedina, kvinoja, leća, plodovi mora, kamenice i rakovi.
Upotreba probiotika je našla svoje mjesto i u tretmanu akni jer se pokazalo da isti djeluju inhibitorno na bakteriju Propionibacterium acnes koja se inače nalazi na koži, a čiji je udio povećan u ovom stanju. Kao antimikrobno sredstvo u losionima i kozmetičkim formulacijama, Lactococcus sp. mogu smanjiti upalne medijatore koje proizvode P. acnes. Utvrđeno je da oralna primjena probiotika predstavlja dopunsku terapiju prema konvencionalnim načinima liječenja blagih do umjerenih akni vulgarisa.(11)
Iako su naučnici uspjeli povezati određene namirnice s povećanim rizikom od razvoja akni, važno je posmatrati širu sliku i ne bazirati se na isključenje jedne namirnice.
Istraživanja o vezi ishrane i akni trenutno nisu dovoljno snažna za davanje specifičnih preporuka, ali buduća istraživanja svakako obećavaju.
U međuvremenu, svako od nas zdravlje i njegu svoje kože treba da povjeri stručnim osobama.
Ono što sami možemo raditi jeste kontrolisati stres, pravilno se hraniti i održavati higijenu kože jer time sigurno ne možemo naškoditi.
Ako uočimo problem sa kožom, uvijek možemo sami testirati uticaj pojedinih namirnica na dati problem, tako što ćemo određenu namirnicu isključiti iz ishrane 2 sedmice, pratiti simptome i nakon tog perioda ponovo uvesti namirnicu. U tom slučaju dnevnik ishrane je obavezan, a dobro će poslužiti i u slučaju da se obratite ljekaru ako sami ne uspjednete dokučiti srž problema.
Individualan pristup problemu je uvijek najbolji izbor.
LITERATURA:
Image by Sharon McCutcheon from Pixabay
Svakodnevno smo svjedoci ubrzanog razvoja svih aspekata života pa tako i onog koji se odnosi na zdravlje i njegovo očuvanje.
Naučna istraživanja o uticaju ishrane na zdravlje, starenje populacije, veća svjesnost o samomedikaciji, troškovi zdravstvene zaštite te borba proizvođača za opstanak na tržištu su razlozi za razvoj proizvoda koji mogu da doprinesu zdravlju, a da nisu u vidu klasičnih lijekova.
Nutraceutici su grupa proizvoda koji su više od hrane, manje od lijekova a njihovo dejstvo je opravdano zdravstvenim tvrdnjama.
Još iz doba Hipokrata, poznato je da se hrana koristila kao izvor materija koje su povoljno uticale na određena zdravstvena stanja, pa onda ne čudi što se i dan danas ulažu napori da se hrana kao izvor koristi za ekstrakciju aktivnih materija i da se iste formulišu tako da daju svoj maksimalan efekat pri primjeni.
Glavni problem rastućeg tržišta ovih preparata je zakonska regulativa koja nije uniformna i dovoljno stroga kao što je to slučaj kod samih lijekova.
Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) odgovorna je za regulaciju hrane i dodataka ishrani u Evropi. Odgovornosti EFSA -e uključuju procjenu korisnih zdravstvenih tvrdnji i povezanih štetnih učinaka uz unos hrane i dodataka. Prema EFSA -i, zdravstvena tvrdnja se definiše kao „svaka poruka ili prikaz koji navodi, sugeriše ili implicira da postoji odnos između kategorije hrane, hrane ili jednog od njenih sastojaka i zdravlja. (1)
Još uvijek ne postoji međunarodno priznata definicija ovih proizvoda pa se i sam naziv razlikuje od zemlje do zemlje.
Sam pojam “nutraceutik” govori da se radi o preparatu koji predstavlja hibrid hrane i lijekova a ima zadatak da poboljša fizičke i mentalne aktivnosti tijela, odgodi proces starenja, spriječi hronične bolesti ili poveća očekivani životni vijek.
Prema američkoj Upravi za hranu i lijekove (FDA), nutraceutik je svaka supstanca koja je hrana ili dio hrane koja ima medicinske ili zdravstvene prednosti a pomaže u sprečavanju i liječenju bolesti. To npr. mogu biti pojedinačni nutrijenti poput vitamina C ili kombinacije vitamina i minerala, zatim to mogu biti neki biljni preparati, žitarice obogaćene željezom, sportski napitci sa elektrolitima i sl. Definicija nutraceutika takođe uključuje posebne dijete kao što je dijeta za hroničnie upale. (3)
Otprilike 80% svjetske populacije preferira korištenje dodataka ishrani i nutraceutika. (2)
Nutraceutici se mogu klasifikovati prema hemijskim sastojcima koje sadrže, tj. na hranjive materije, biljne preparate, dodatke ishrani, medicinsku hranu i funkcionalnu hranu te prema načinu porijekla, na biljne, životinjske i mikrobiološke.
Međutim, najnovija podjela nutraceutika se temelji na dužini njihove ranije upotrebe, pa tako razlikujemo tradicionalne i netradicionalne.
Tradicionalni, na koje je većina nas navikla, su najčešće dostupni u obliku tableta, kapsula, praškova i tečnih preparata.
Tako npr. imamo mono ili višekomponentne preparate vitamina, minerala, antioksidanasa, masnih kiselina i aminokiselina.
Zatim, to mogu biti cijele ili dijelovi svježih ili osušenih biljaka, u vidu čajeva, tinktura, kapi i sl. Takođe, iz biljaka se mogu izolovati njihovi aktivni metaboliti poput polifenola, antocijana, karotenoida, fitosterola, izoflavonoida itd. koji različitim mehanizmima utiču na procese u organizmu.
U poslednje vrijeme i prebiotici i probiotici su vrstani u nutraceutike (5). Najčešći mikroorganizmi koji se koriste kao su probiotici su iz klase Bifidobacterium i Lactobacillus.
Prebiotici su definisani kao „supstrati koji selektivno koriste mikroorganizmi domaćina a koji donose zdravstvenu korist“. (6)
To su najčešće oligosaharidi koji sadrže galaktozu i ksilozu, oligofruktoza, frukto-oligosaharidi i bifidogeni supstrati.
Pre- i probiotici mogu poboljšati ljudsko zdravlje različitim mehanizmima, kao što su kompeticija s patogenim mikroorganizmima za hranjive materije, stvaranje antitoksina ili antibiotika protiv invazivnih patogena, pomoć u migraciji neutrofila i stvaranje nekih korisnih enzima, poput ß-galaktozidaze, koji pomažu u ublažavanju simptomi intolerancije na laktozu.
Enzimi su glavni funkcionalni proteini u tijelu koji su odgovorni za regulaciju tjelesnih funkcija i ublažavanje zdravstvenih problema, poput hipoglikemije, hiperglikemije, probavnih problema i pretilosti (7). I oni se mogu koristiti kao nutraceutici, a jedno istraživanje je pokazalo da enzim natokinaza, izolovan iz bakterije Bacillus subtilis, poboljšava strukturu nosnih polipa i viskoznost sluzi, koji predstavljaju problem kod hronicnog rinosinusitisa. (8)
Fortificirana (obogaćena) hrana se takođe smatra nutraceutikom. Decenijama unazad se određena hrana, koja je široke potrošnje, jeftina i lako dostupna stanovništvu obogaćuje određenim vitaminima i mineralima, radi prevencije različitih bolesti.
Kuhinjska so se jodira, da bi se prevenirao nedostatak joda u populaciji i mogućnost nastanka gušavosti. Brašno i riža se obogaćuju vitaminima B-kompleksa, folnom kiselinom i željezom, mlijeko vitaminom D, voćni sokovi vitaminom C itd.
Najnoviji oblik nutraceutika su rekombinantni nutraceutici koji su formulisani primjenom novih, biotehnoloških tehnika, poput fermentacije i genetskog inženjeringa. (9) Genetski modificirana hrana može biti korisna u kontroli određenih bolesti (10). Međutim, glavni nedostaci genetski modificirane hrane su mogući štetni učinci, poput bolesti koje imaju otpornost na antibiotike.
Neosporno je povoljno dejstvo nutraceutika na zdravlje, s tim što se prije upotrebe svakako treba posavjetovati sa ljekarom i farmaceutom, pa i nutricionistom, te u skladu sa zdravstvenim stanjem i nutritivnim potrebama pojedinca izabrati pravi preparat vodeći pri tome računa o potencijalnim alergijskim reakcijama, interakcijama, kako međusobno, tako i sa lijekovima kao i o toksičnosti, ukoliko se koriste nekontrolisano.
Tradicionalni oblici nutraceutika se koriste dugi niz godina ali mana takvih proizvoda može biti loša topivost aktivnog sastojka, slaba raspoloživost, brz metabolizam, kratak poluživot i druge osobine, koji onda utiču na kvalitet i sam efekat proizvoda.
Savremeni oblici nutraceutika, u kojima su npr. korišteni različiti sistemi isporuke aktivne materije na ciljano mjesto u tijelu, kao što su nanočestice, liposomi, nanoemulzije, dendrimeri itd, u pozadini imaju dugotrajnu i složenu formulaciju, što za posledicu ima veću komercijalnu vrijednost.
S toga ne čudi, što se svakodnevno susrećemo sa starim preparatima koje smo koristili, ali sada u savremenom obliku, što naravno skuplje i platimo.
Nutraceutici predstavljaju obećavajući potencijal i farmaceutske i prehrambene industrije. Razvijaju se sve brže zahvaljujući naučnim dokazima koji. povezuju zdravlje i ishranu.
Potrebno je obezbijediti kvalitetne i kontinuirane informacije potrošačima o važnosti pravilne ishrane i dostupnosti nutraceutika, kako bi podigli važnost ishrane i prevencije bolesti na viši nivo.
LITERATURA:
U cilju lakšeg razumijevanja, u obliku piramide ishrane prikazana je zastupljenost svih šest grupa namirnica u ishrani. Žitarice zasluženo zauzimaju najveći dio te piramide. Podsjetimo se šta su to žitarice, koje vrste postoje i koje zdravstvene benefite nam donose. Nadam se da ćete nakon ovog podsjetnika u svoju ishranu uvrstiti više vrsta žitarica, a zauzvrat ćete od Vašeg organizma uživati veliku zahvalnost.
Žitarice su jednogodišnje biljke iz porodice trava. Na osnovu morfoloških i bioloških osobina dijele se na prave i prosolike. Prvoj grupi pripadaju pšenica, raž, ječam, zob i tritikale (nastao ukrštanjem pšenice i raži), a u grupu prosolikih ubrajamo kukuruz, rižu, sirak i proso. Heljda, kvinoja i amarant su takozvane pseudožitarice – ne pripadaju žitaricama, ali zbog izgleda njihovih sjemenki i načina pripreme podsjećaju na žitarice.
Zrno žitarica se sastoji iz tri dijela: omotača, endosperma i klice, pri čemu svaki od njih ima specifičan nutritivni sastav.
Omotač ima zaštitnu ulogu, upija vlagu tokom klijanja i omogućava bubrenje zrna. Bogat je prehrambenim vlaknima, vitaminima B-kompleksa kao i E, D i K vitaminima, te mineralima (P, K, Mg, Ca, Fe). 50-80% minerala prisutnih u zrnu se nalazi u omotaču zrna.
Endosperm čini najveći dio zrna (80-90%). Zbog sadržaja proteina i ugljenih hidrata, obezbjeđuje rezervu hranljivih materija neophodnih za klijanje i nicanje biljke. Spoljašnji sloj endosperma sadrži fiziološki aktivne proteine albumin i globulin (topive u vodi), dok je unutrašnji sloj endosperma građen od skrobnih zrnaca, između kojih su glijadin i glutelin (netopivi u vodi.)
Od glijadina i glutelina, uz prisustvo vode, te mehaničkom obradom (miješenjem), nastaje gusta, povezana, elastična i plastična masa poznata kao gluten ili lijepak. On je u stanju upiti vodu i nabubriti i do 200 %, a daje tijestu poželjna pekarska svojstva.
Najbolji odnos glijadina i glutenina u brašnu je 1:1, kakav je kod pšenice. Od količinskog odnosa glijadina i glutenina, kao i od njihovog kvaliteta, zavise svojstva glutena, a kvalitetan gluten stvara dobro tijesto i kvalitetan, porozan i dobro probavljiv hljeb. Pšenični gluten je najkvalitetniji, a ražev najlošiji. Gluten ječma je još manje rastezljiv, a zrna kukuruza uopšte nemaju gluten pa je kukuruzni hljeb zbijen i tvrd. Iz sadržaja glutena u zrnu žitarica proizilazi još jedna njihova podjela, i to na glutenske (pšenica, raž, ječam, zob, tritikale) i neglutenske (kukuruz, heljda, riža, proso, amarant, kvinoja). Zahvaljujući tome, osobe koje pate od glutenske enteropatije imaju mogućnost da se kvalitetno i sigurno hrane, što se podrazumijeva doživotno.
U klici je sadržana gotova sva mast iz zrna, veliki dio vitamina, posebno vitamin E, minerali u tragovima, te fitohemikalije i antioksidansi (beta karoten).
U pogledu sastava makronutrijenata, cjelovite žitarice sadrže 60-70% ugljenih hidrata, posebno skroba, što ih čini izvrsnim izvorom energije. Takođe, bogate su topivim i netopivim prehrambenim vlaknima.
Iako u svom sastavu imaju prosječno 6-12% proteina, proteini žitarica nisu kompletni jer su deficitarni aminokiselinom lizin koja je esencijalna, jer je moramo unositi hranom u organizam, tako da bi žitarice trebalo kombinovati sa namirnicama bogatim lizinom, kao što su mlijeko i jogurt.
Masti su prisutne u manjim količinama, 2-4% i uglavnom su to mononezasićene (oleinska) i polinezasićene (linolna) masne kiseline, pri čemu zob i kukuruz imaju najveći udio masti u odnosu na težinu klice.
Prema načinu prerade zrna, žitarice su podijeljene na cjelovite (neprerađene) i rafinisane (prerađene). Zrna žitarica se prerađuju u brašno na dva načina; običnom meljavom melje se cijelo zrno, pri čemu se dobija integralno brašno obogaćeno vlaknima, mineralima i vitaminima korisnim za zdravlje. Složenom meljavom se postepeno mrve i odstranjuju omotač zrna i klica, te se melje endosperm. U ovom postupku se dobija različit kvalitet brašna u zavisnosti od finoće meljenja, uklanjanja određenih slojeva zrna te prosijavanjem brašna. Što je više zaostalih dijelova cijelog zrna prisutno dobija se brašno boljeg kvaliteta, jer sadrži više vlakana, minerala i vitamina. Iz oznake tipa brašna možemo zaključiti o njegovom kvalitetu.
Bijelo brašno (tip 500) dobijamo mljevenjem endosperma. Sadrži najvećim dijelom skrob i bjelančevine. Polubijelo brašno (tip 850) se dobija od perifernih dijelova pšeničnog zrna zbog čega sadrži više bjelančevina, minerala i vitamina nego bijelo brašno. Crno brašno (tip 1100) u odnosu na ostala tipska brašna (500, 400 i 850) ima veću prehrambenu vrijednost jer ima najveći sadržaj minerala, vitamina i biljnih vlakana.
Prerađene žitarice imaju manje masti i samim tim su manje kvarljive, odnosno, možemo ih duže čuvati. Preradom se postižu finija tekstura i bolja pecilna svojstva proizvoda od žitarica. Pošto prerada sa sobom nosi gubitak 25-90% određenih nutrijenata, proizvođači pribjegavaju obogaćivanju ovih namirnica, tako što nakon prerade dodaju određene vitamine (uglavnom vitamine B- kompleksa) i minerale, najčešće gvožđe. Međutim, izgubljena vlakna se ne mogu nadoknaditi.
Kalorijska vrijednost žitarica je približna, međutim ono što razlikuje cjelovite od prerađenih je nutritivna gustina. U prerađenim žitaricama su prazne kalorije, koje daju energiju, a imaju vrlo malo ili skoro nikako korisnih nutrijenata za razliku od cjelovitih.
Najkorisnija komponeneta cjelovitih žitarica koja djeluje povoljno na naše zdravlje su topiva i netopiva sirova biljna vlakna, za koja je dokazano sledeće:
Dobar su izvor vitamina B-kompleksa koji su indikovani u prevenciji i liječenju hipo i avitaminoze B, povećanim potrebama za vrijeme rasta i razvoja djece, u trudnoći i dojenju, u malapsorpcijama usljed oboljenja probavnog sistema, gastrektomije, oboljenja jetre, urođenom poremećaju metabolizma, kao pomoćna terapija u liječenju neuralgija, polineuritisa i bolesti kože. Vitamin E ima antioksidativnu ulogu, blagotvorno utiče na nervni, kardiovaskularni i reproduktivni sistem organa. Vitamin D je važan za mineralizaciju kostiju jer pomaže apsorpciju kalcijuma i fosfata iz crijeva, ojačava imuni sistem, blagotvorno djeluje na probavni sistem održavajući integritet crijeva, važan je u terapiji autoimunih bolesti. Novija istraživanja ga povezuju i sa smanjenjem incidence hipertenzije.
Minerali kao što su kalcijum, fosfor, magnezijum, kalijum, željezo iz cjelovitih žitarica imaju brojne korisne uloge za organizam.
Prema Tanjiru zdrave ishrane (My Plate), cjelovite žitarice zauzimaju četvrtinu tanjira, a činjenica je da je u kulturi naše prehrane to mnogo više i nerijetko su to one prerađene.
Količina koja je potrebna svakom čovjeku je u rasponu između 3-8 porcija dnevno, ako uzmemo u obzir da je jedna porcija npr 1 kriška hljeba od 30g, 1 šolja pripremljenih pahuljica (cca 250g), pola šolje kuvane riže, pšenice ili kuvane tjestenine (cca 120g). Tačniji unos se svakako određuje za svakoga individualno u odnosu na pol, starost i fizičku aktivnost.
Ključna preporuka je da od ukupne dnevne količine konzumiranih žitarica i proizvoda od žitarica bar polovina bude integralno.
U redovnu nabavku namirnica osim pšeničnog probajte uvrstiti i druge vrste brašna (raževo, heljdino, zobeno, ječmeno, rižino, kukuruzno, speltino). Mnogi od nas kupuju rutinski i po navici, ne razmišljajući o drugim opcijama, a činjenica je da ako ne probamo nećemo ni znati šta propuštamo. Pozitivni efekti na Vaše zdravlje će se sigurno osjetiti a kuvanje će postati zabavnije jer radite nešto novo i korisno.
Pravite domaći ili kupujte integralni hljeb umjesto bijelog. Miješajte više vrsta brašna kada pravite hljeb, peciva, palačinke, mafine, krekere. Običnu bijelu rižu zamijenite integralnom, takođe i tjesteninu (makarone, špagete). Stvorite naviku da jedete kašu od zobenih ili drugih nezaslađenih pahuljica sa dodatkom suvog ili svježeg voća, orašastih plodova, sa jogurtom ili kao prilog slanim jelima, uz piletinu, ribu ili sa povrćem. Možete kuvati razna variva miješajući više vrsta žitarica ili žitarice i mahunarke, praviti mlijeko od riže, zobi ili spelte, integralnu tjesteninu sa sirom ili umakom od povrća itd.
Kada kupujete proizvode od cjelovitih žitarica, provjerite na popisu sastojaka jesu li zaista izrađeni od cjelovitih ili sa dodatkom rafinisanih žitarica. Takođe, provjerite i da li ima dodatih šećera, posebno kod žitarica „za doručak“ koje vrlo često imaju dodate šećere. Zaista je mnogo načina da povećate unos cjelovitih žitarica u organizam, potrebno je samo malo volje i truda
Već spomenuta fitinska kiselina koja ima antioksidativna svojstva djeluje i kao antinutrijent koji smanjuje apsorpciju i iskorištavanje željeza, cinka i kalcijuma. Međutim, zdravim osobama koje imaju raznovrsnu prehranu fitinska kiselina ne predstavlja problem, tim više ako imaju zdrav mikrobiom koji proizvodi enzim fitazu koji je razgrađuje. Veći oprez je potreban kod osoba koje pretjeranao konzumiraju cjelovite žitarice, posebno nekuvane, sirove , zatim kod onih koje se jednolično hrane i tako unose nedovoljno minerala, kod vegana i kod anemičnih, kod kojih valja razmotriti potrebu za suplementacijom određenim mineralima. (12)
Celijakija ili glutenska enteropatija je trajno nepodnošenje glutena, glijadina i prolamina koji se
nalaze u pšenici, ječmu, raži i zobi. Karakteristika celijakije je oštećenje sluznice tankog crijeva u vidu gubitka njenog resičavog izgleda pri čemu ista postaje zaravnjena te raste broj tkivnih limfocita i epitelnih ćelija, što uzrokuje malapsorpciju hranjivih materija, minerala i vitamina. Oštećenje
sluznice tankog crijeva nastaje zbog imunološke podloge koja je vjerovatno povezana s genetskom
sklonošću, iako su u nastanku bolesti prisutni i drugi faktori. Bolest se može javiti u bilo kojoj
životnoj dobi, iako se najčešće javlja u prvim godinama života.
Celijakija je doživotna bolest a jedina adekvatna terapija je konzumiranje bezglutenske hrane pri čemu nastaje oporavak sluznice tankog crijeva a sprečava se i razvoj mnogih, životno ugrožavajućih komplikacija i bolesti.
Osim izbjegavanja hrane sa glutenom, bolesnici u stanju malapsorpcijskog sindroma zahtijevaju i dodatke prehrani u vidu minerala i vitamina, dok se lijekovi uključuju u slučaju kompilikacija.
U suštini, prognoza oboljelih s celijakijom je odlična ako se na vrijeme započne sa terapijom i ako se ona dosljedno sprovodi. (12)
LITERATURA:
Alergije na hranu spadaju u neželjene netoksične reakcije na hranu a javljaju se kod preosjetljivih osoba. Alergija nije bolest nego nasledna sklonost da imuni sistem preburno reaguje kada se nađe u kontaktu sa alergenom. Niz reakcija dovodi do brzog oslobađanja histamina u organizam koji može uzrokovati širenje krvnih sudova, edeme, svrab, osip, kijavicu, curenje nosa, suzenje očiju, proliv, povraćanje, grčeve u stomaku pa čak životno ugrožavajuće stanje, anafilaksu.
U Americi, svake tri minute reakcija na alergiju zahtijeva hitnu medicinsku intervenciju.
U čak 30% slučajeva od cjelokupnog broja, uzrok anafilakse je bila hrana.
Pojavilo se nekoliko modela vezanih za mehanizam nastanka alergije na hranu, uključujući higijensku hipotezu, hipotezu o dvostrukoj barijeri i vitaminsku hipotezu. Oni čine osnovu za trenutne i potencijalne strategije prevencije dok dojenje ostaje ključni stub primarne prevencije alergija. (8)
Higijenska hipoteza opisuje zaštitni uticaj mikrobiološkog izlaganja djece u ranom djetinjstvu. Faktori kao što su način porođaja, briga o čistoći djece, kućni ljubimci kod kuće i redoslijed rođenja u porodici, mogu uticati na izloženost mikroorganizmima i dalje na razvoj alergijske bolesti.
Vitaminska hipoteza ukazuje da nizak nivo vitamina D povećavaj rizik od razvoja alergije na hranu.
Iako je najdominantniji put izlaganja alergenima iz hrane oralna konzumacija, hipoteza o dvostrukoj barijeri sugeriše da se rana alergijska osjetljivost na hranu i alergene iz okoline javlja kroz oštećenu ili oslabljenu kožnu barijeru (9) pa je tako jedna studija pokazala da je otprilike 50% djece s ekcemom razvilo alergiju na hranu do 1. godine starosti. (10)
Alergije na hranu se mogu se javiti u bilo koje životno doba ali su ipak češće u prvim godinama života kada imuni sistem nije dovoljno zreo i kod osoba koje već imaju alergije na neke druge supstance. Povećan broj slučajeva alergije na hranu kod odrasle i starije populacije, posebno u zapadnim zemljama, te promjene okoliša i načina života, duboko su promijenili epidemiologiju ovog stanja. Štaviše, alergije na hranu u starenju pokazuje posebne kliničke karakteristike i imunopatogenetske mehanizme, povećavajući dijagnostičku složenost. (13)
Najčešći alergeni, koje je Američka organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) svrstala u tzv. “Big 8” su mlijeko, jaja, soja, pšenica, kikiriki, orašasti plodovi, riba i morski plodovi.
U evropskim zemljama učestalosta alergija na hranu je 1-3% među odraslima i 4-6% među djecom. Najčešći alergeni kod djece su mlijeko, jaja, kikiriki, soja, pšenica, morska riba a kod odraslih kikiriki, orasi, lješnici, morska riba i voće. (1)
Ipak, kod velikog broja djece alergije na mlijeko, jaja, pšenicu i soju iščezavaju do 5. godine života ako se provodi adekvatna dijeta, dok alergije na kikiriki, orašaste plodove i školjke imaju tendenciju da traju doživotno. (3)
Mlijeko je vodeći alergen kod dojenčadi koji pogađa oko 1% odrasle populacije i 2-3% djece, dok su jaja drugi najčešći uzrok pojave alergija kod djece. 68% djece koja su alergična na jaja prerast će alergiju do svoje 16. godine.
Uprkos ustaljenim mjerama prevencije za nastanak alergije, da se uvođenje alergena u prehranu odgađa ili potpuno izbjegava, alergije su se povećale poslednjih godina, posebno u razvijenim zemljama. Glavni razlog povećanja je taj što je ljudski imuni sistem manje izložen uzročnicima infekcije tokom perioda dojenja, što je posledica pretjeranog čišćenja životnog prostora i okoline te moderne medicinske prakse poput imunizacije.(7)
Naime, novija istraživanja ukazuju na to da bebama od početka dohrane i uvođenja čvrste hrane (ne prije navršena 4 mjeseca života) treba davati svu hranu, uključujući i onu alergenu, naravno poštujući princip uvođenja po jedne nove namirnice, svaka 3-4 dana da bi se mogli ispratiti eventualni efekti na zdravlje. Ovaj pristup bi opovrgao raniji način uvođenja namirnica, tj. da se glutenske žitarice uvode od 6.mjeseca, kravlje mlijeko i jaja (bjelance) od napunjene godine, kikiriki s tri godine života i sl.
Na ovu temu urađeno je nekoliko studija.
Studija EAT otkrila je da uvođenje alergene hrane u prehranu dojenčadi od tri mjeseca može biti učinkovito u prevenciji alergija na hranu kada se konzumira dovoljna količina alergene hrane. Među novorođenčadi koja su uspjela unositi preporučenu količinu alergene hrane zabilježilo se dvotrećinsko smanjenje ukupne alergije na hranu. Stope dojenja bile su jednake i u ispitivanoj i u kontrolnoj grupi, s više od 96% novorođenčadi koja su još uvijek dojena u dobi od šest mjeseci, a preko 50% u obje skupine u dobi od godinu dana.(6)
U studiju LEAP uključeno je bilo 640 djece između 4 i 11 mjeseci starosti za koje je utvrđeno da imaju visok rizik od alergije na kikiriki, na temelju postojeće alergije na jaja i/ili jakog ekcema. U grupi djece koja su izbjegavala kikiriki, 17% ih je razvilo alergiju na isti do 5. godine, dok je samo 3% djece iz grupe koja je konzumirala kikiriki u određenim količinama, do 5. godine razvilo alergiju. (11)
GINI studija koja je obuhvatila oko 6000 djece ističe važnost upotrebe hidrolizata mliječnih proteina u adaptiranim formulama za dojenčad koja imaju predispozicije za nastanak alergija. Tako su predisponirana djeca koja nisu imala nutritivne intervencije imala duplo veći rizik za ekcem.(12)
Osnovni način tretiranja alergije na hranu jeste eliminacija namirnice koja sadrži sporni alergen. Međutim, to je mnogo lakše reći nego učiniti, stoga je neophodno da oboljeli bude dobro edukovan o sastavu hrane i čitanju deklaracija na prehrambenim proizvodima, gdje se, zakonski obavezno, ističu imena alergena. Dodatnu pomoć može potražiti kod dijetetičara ili nutricioniste koji će mu pojasniti kako nadomjestiti hranljive sastojke iz hrane ukoliko se iz prehrane izuzme komplet grupa namirnica (npr. mlijeko i mliječni proizvodi).
Imunoterapija alergija na hranu se postiže postepeno rastućim dnevnim dozama alergena koji se mogu unositi u organizam gutanjem, aplikacijom pod jezik ili preko kože zarad postizanja određenog stepena zaštite od slučajnog izlaganja alergenu i poboljšanja kvaliteta života.(13)
Farmakološki tretman podrazumijeva upotrebu adrenalina kao lijeka broj jedan u slučaju pojave anafilaksije, dok su H1-antihistaminici (loratadin, desloratadin, cetirizin, feksofenadin) indikovani kod pojave svraba i osipa. Blokatori H2-receptora (cimetidin, famotidin) se koriste kod gastrointestinalnih simptoma.
Upotreba bioloških lijekova i rekonstitucija mikrobiomskog sastava sposobnog za indukovanje tolerancije na alergen, na primjer, primjenom bakterija Lactobacillus bifidus i Clostridium fragilis ili transplantacijom fekalija inovativni su terapijski alati koji postaju dio modernih strategija liječenja alergija na hranu. (13)
Veoma je bitno prepoznati alergijsku reakciju na hranu. Stručna medicinska pomoć je neminovna jer edukacija i blagovremena terapija ponekad život znače a svakako doprinose boljem kvalitetu života.
LITERATURA:
Image by Viktoria Slowikowska from Pexels.
Kivano ( Cucumis metuliferus L. , Cucurbitaceae) je biljka neobičnog izgleda, nazivaju je još i rogatom dinjom ili afričkim krastavcem. Porijeklo nosi iz Afrike, tačnije Zimbabvea, odakle je tridesetih godina prošlog vijeka prenesena na Novi Zeland i Australiju, a kasnije i u Evropu. Poslednjih godina se uzgaja i na našim podnebljima, a o nutritivnim vrijednostima ove biljke pročitajte u nastavku.
Zreo kivano je žuto-narandžaste boje, prekriven malim bodljama ili rogovima prosječne težine oko 200-250g, dužine 10 cm. Kada se razreže liči na krastavac, a unutrašnjost se sastoji od žuto-zelene želatinozne mase koja obiluje mnoštvom sjemenki. Ukus je kombinacija dinje, banane, limete i krastavca.
Voda čini najveći udio ploda, oko 90%. Niskokaloričan je, sa malim udjelom ugljenih hidrata i masti, dok 16% kalorija dolazi iz proteina, što je relativno visoko u poređenju sa drugim voćem (100g jabuke ima 3% proteina, a 100 g banane ima 5 % proteina).
Bogat je izvor vitamina, minerala i antioksidanasa, od kojih se posebno izdvajaju vitamin C, vitamini B-kompleksa, željezo, kalijum , magnezijum, cink i karotenoidi. Sjemenke sadrže vitamin E i masne kiseline, oleinsku i linolnu.
Najjednostavniji način jeste da razrežete plod kivana i kašičicom vadite sadržaj. Po želji možete dodati malo soli ili šećera. Najčešće se jede svjež. Dodajte ga u smuti, jogurt ili sladoled ili iskoristite za pripremu umaka ili preliva.
LITERATURA:
https://ndb.nal.usda.gov/ndb/https://www.healthline.com/nutrition/kiwano-melon
Image by Jasper–m from Pixabay
Pitanje kojim se godinama bave naučnici širom svijeta je otkrivanje izvora mladosti, sa kojeg bi se, sigurna sam, svi vrlo rado napili da imaju priliku. Zašto neki ljudi izgledaju puno starije nego što ustvari jesu i obrnuto? Možemo li načinom života usporiti svoj biološki sat i sami stvoriti svoj izvor?
Svaka ćelija zdravog čovjeka sadrži 23 para hromozoma, koji su nosioci genetskog materijala, gena. Geni se sastoje od DNK, dvije spiralno uvijene vrpce izgrađene od tzv. nukleotida, označenih slovima A, T, C i G. Genska DNK daje uputstva za građenje našeg tijela, tako da od nje zavisi boja vaših očiju, kose, ritam srca, visina, oblik lica itd.
Međutim, na krajevima DNK svakog hromozoma nalaze se „kapice“ od ponovljenih nizova nukleotida, obloženih zaštitnim slojem specijalnih proteina, koje nazivamo telomere. DNK telomera je drugačija od genske DNK. Ne ulazi u sastav gena, nego se ponaša kao zaštitnik hromozoma za vrijeme diobe ćelija. Da bi naše tijelo moglo da funkcioniše, neprestano moraju da se dijele i obnavljaju ćelije imunog sistema, kostiju, crijeva, pluća, jetre, kože i kose, gušterače i ćelije kojima su obloženi srce i krvni sudovi. Cijenu toga plaćaju telomere svojim skraćivanjem i kada postanu prekratke, šalju signal za prestankom diobe ćelije, pri čemu takva ćelija postaje stara.
Stara, istrošena ćelija, postaje izvor otpadnih materija koje mogu izazvati razne neurološke bolesti, te šalju lažnu uzbunu u vidu prozapaljenskih supstanci u razne dijelove tijela. U zavisnosti gdje stignu, efekti prozapaljenskih supstanci se ispoljavaju u vidu kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, oboljenja pluća, raka, katarakte, artritisa, promjena na kosi i koži itd.
Prirodno je da naše ćelije stare i to počinje još dok smo u majčinoj utrobi. Dužina telomera opada s godinama, najbrže u ranom djetinjstvu, a zatim postepeno.
Vrlo mali broj ljudi ima urođen biološki poremećaj telomera i njihovo starenje se odvija nesavladivom brzinom, tako da oni i pored volje da poprave svoje zdravstveno stanje, nemaju nikakvih šansi. Tu na red dolaze transplantacija i matične ćelije. Za razliku od njih, mi ostali imamo mogućnost da načinom života, svojim navikama i ponašanjem utičemo pozitivno na naše telomere, koje će nam višestruko dati zauzvrat. Cilj je da u toku života što duže živimo u zdravom razdoblju, da uživamo u vremenu koje nam godine nose, sposobni za samostalan život, društveno i fizički aktivni.
Stara je izreka da je svako kovač svoje sreće. Naučnu potporu za to dala nam je naučnica, dobitnica Nobelove nagrade, Elizabeth Blackburn, otkrivši enzim telomerazu, koji obnavlja DNK koja se razgradi prilikom diobe ćelija, produžujući telomere. Ustanovila je da telomeraza može da uspori, spriječi ili čak neutrališe skraćivanje telomera. Ipak, naš organizam može da luči telomerazu samo do izvjesne tačke i vrlo štedljivo to radi. Sa starenjem nivo telomeraze u ćelijama opada i telomere se skraćuju. To ne treba da nas obeshrabri, jer više ne znači i bolje. Kada bismo imali previše telomeraze u pogrešnim ćelijama, došlo bi do nekontrolisanog rasta ćelija, što je osnovna odlika raka. Zato ne treba pokleknuti pred ponudom preparata sa vještačkom telomerazom, osim ako to nije dokazano obimnim i dugotrajnim kliničkim ispitivanjima, što zasad nije slučaj. Naučno je ustanovljeno da je u 80-90% malignih slučajeva raka telomeraza hiperaktivna. To otvara mogućnosta za nova istraživanja u liječenju raka, jer ako je telomeraza neophodna da bi rak bujao možda ga je moguće liječiti tako što će se obustaviti njeno lučenje samo u ćelijama raka.
Zamislite svoje tijelo, um i život kao vašu ličnu laboratoriju. Priznaćete, tu ima mnogo prostora da se radi. Zašto ne bismo iskoristili naučna saznanja i uz malo truda poboljšali zdravlje svojih ćelija?
Odnos stresa i dužine telomera je dozno zavisan.
Kratkoročni, lako savladivi izazivači stresa nisu pogubni za naše telomere. Naprotiv, oni nam pomažu da postanemo jači, imamo više samopouzdanja i da se naučimo boriti sa njima. Ali velike doze hroničnog stresa uzimaju svoj danak. Bitno je naći snagu za izlaz iz takvih situacija ili pokušati poboljšati svoj status.
Važno je da ste svjesni svog mentalnog sklopa. To je prvi korak ako želite nešto da popravite u svom ponašanju. Vaše telomere slušaju vaše misli, ne vole kad ste neprijateljski raspoloženi, kad potiskujete svoje misli, kad ste u začaranom krugu, kad pesimistički razmišljate i bespotrebno se optrećujete i prije nego ste krenuli u neki poduhvat.
Anksioznost i depresija su takođe povezani sa skraćivanjem telomera. Pomoć stručnih osoba, terapije zasnovane na tehnici potpune svjesnosti, poput meditacije i joge uveliko pomažu. Dajte sebi priliku i ne odgađajte da probate nešto novo, jer samo tako ćete znati da li vam je od koristi.
Fizičku aktivnost treba da shvatite kao neophodnu, kao i vazduh koji dišete. To može biti svakodnevna šetnja, brzo hodanje, umjereni treninzi, ali ništa pretjerano. Sportisti koji pretjeruju sa treninzima i iscrpljuju se imaju razne fizičke teškoće te im prijeti opasnost od skraćivanja telomera.
Telomere vole i kada odmarate. Minimalno sedam sati sna, uz redovitost i ritam spavanja.
Njegujte zdrave porodične odnose. Vaša djeca uče i ponašaju se po ugledu na vas. Na dužinu njihovih telomera utičete još dok su bebe u utrobi. Zato je bitno da se budućim majkama posvećuje posebna pažnja, da vrijeme trudnoće bude kvalitetno u svakom smislu.
Tri glavna neprijatelja naših ćelija i glavni krivci za skraćivanje telomera su zapaljenski procesi, neosjetljivost na inzulin i oksidacijski stres.
Zapaljenske procese ćete smanjiti ako redukujete unos rafinisanih šećera koji se nalaze u bijelom brašnu, bijeloj riži, tjestenini, zaslađenim bezalkoholnim pićima, slatkišima, pekarskim proizvodima i alkoholu. Radije se opredijelite za unos hrane koja ima prirodnu intenzivnu boju, poput bobičastog voća, crnog grožđa, brokule, kelja, paradajza, bogatih pigmentima koji djeluju antiinflamatorno i smanjuju oksidacijski stres. Svježa masna riba poput tune i lososa, sjeme lana i laneno ulje, bogati su omega-3 masnim kiselinama za koje je dokazano da djeluju antiinflamatorno.
Pored endogenih antioksidanasa koje sintetiše naše tijelo, potreban je i njihov vanjski unos, kako bismo obezbijedili adekvatnu zaštitu ćelijama. Svakodnevnom konzumacijom voća i povrća, sjemenki, orašastih plodova, cijelog zrna žitarica i zelenog čaja, daćemo našem tijelu dovoljno vitamina C i E, selena, polifenola i drugih antioksidantnih spojeva.
Nagle skokove šećera u krvi i mogućnost razvoja intolerancije na inzulin, izbjeći ćete ako ograničite unos slatkiša, gaziranih sokova, kolača i već pomenute rafinisane hrane. Umjesto toga okrenite se hrani bogatoj vlaknima poput proizvoda od brašna cijelog zrna, integralnoj riži, sjemenkama, mahunarkama, voću i povrću. Oni će vas dugo držati sitim i spriječiti unos nepotrebnih kalorija.
Nauka nam je na raspolaganje dala činjenice kako možemo poboljšati zdravlje naših ćelija i usporiti njihovo starenje. Na nama je da odlučimo koliko nam je važno kvalitetno živjeti. Zašto ne bismo promijenili na bolje ono što možemo?
Napravite jedan opuštajući izlet u prirodu, nju ne smijemo zanemariti, a po povratku kući, razmislite vrijedi li prionuti na posao u sopstvenu laboratoriju.
Da li biste voljeli izmjeriti dužinu telomera u vašim ćelijama i kako biste postupili u odnosu na dobijeni rezultat? Pri donošenju odluke, imajte na umu da je njihova dužina varijabilna…
LITERATURA:
© 2022 www.nutrikod.com
